le parapluie

molaj, molaj, molaj me... molaj mene svitu... mene, mene, molaj me...

od sutra sam bolji bloger!
od sutra sam na dijeti!
od sutra cu redovno skidati lak.
od sutra cu biti urednija.
od sutra zu manje mozgati.
od sutra cu da krizam stavke 'to do' liste!
od sutra,
od sutra,
od sutra!

stiropor snijeg i ukrasi koje jos nisu skinuli (hvala nebesima :D),
em en ems,
top 25 played songs,
slusalice,
put od faksa do kuce
i ja smo jedan pravo dobar tim.
jah, zivot je ba lijep!

pik meni vec 13 dana dvadeset godina!


büyü - magija (ovo bi, da imam tu opciju, islo u italic :D) na turskom jeziku.

zadnji post jedne devetnaestogodisnjakinje. :D ne, ovo ne treba zvucati ovako morbidno. jos 9 sati i gudbaj tins! neki dan sam bila u depresiji zbog "starosti", sad sam se vec sabrala. sto bi turci rekli "yavas yavas" -polako, polako... sve ima svoje vrijeme, a vrijeme ima nas, a mi, mi imamo sitnice. nadam se da ce ovaj ispit sto sam radila ispasti dobro. dok ne saznam rezultate, mogu samo da uzivam u predrodjendanskom raspolozenju, a i da odem na koncert. jah, polako. :D

Illusion never changed
Into something real...

i ne mogu nastaviti strofu, jer ja nemam onog 'you'
kojem bi se obracala.
nema, stvarno nema.
ima, ponekad, ali uz pratnju iluzija.
nema, odavno nema.

i eto, stavljam to jedno 'you' ili vise njih
na spisak rodjendanskih zelja.


We're gonna celebrate
We're gonna gather round
Like it's your birthday...

sreca vjeruje vitezu.

da se razumijemo, fb je bolest. hh.

pada snijeg opet.
mom bratu bio jucer 15. rodjendan,
a meni ce za 19 dana 20.

11.02.2011. - kako skladan datum. mene to, eto, fascinira. a ja sam birthday person. od glave do pete. volim rodjendane, sto svoje, sto tudje. ma, meni je to praznik!

a volim i zimu. pravo zimsko dijete. mada, naviru mi sad neke misli o ljetu... padaju mi na pamet neki
sorcevi i haljinice, ali to ne znaci da ja ne volim zimu.
ja, jednostavno, volim i ljeto. a, vala, i jesen. svako od ta tri nosi dio mene i ja se svaki put pronadjem.
dio po dio svoje slagalice.
za proljece mi je svsjedno. raduje me prvo sunce i onaj osjecaj
kad nakon nekoliko mjeseci opet obuces koznu jaknicu.
ali to je to. proljece nije dio moje slagalice.

evo, gledam kroz prozor. tako je mirno. padaju one guste pahulje.
teske su. padaju nekom uspavljujucom i sanjarskom brzinom.
ulica pusta. tu i tamo prodje neki taxi,
ja lijepog li zvuka guma po tek napadalom snijegu.
volim ovu ulicnu rasvjetu
("cim se svjetla upale da si u kuci"-tako bi mi mama
prije govorila i onda su bandere bile moj sat).
snijeg ce sutra da skripi, a ja cu da stavim svoju kapicu s likom mede i sa usima.

chasing cars je trenutni soundtrack. mada, mogla bi jos koja
pjesma da se ubaci, ali ne da mi se sad traziti.

ah joj, sto to vrijeme leti. nikako da se pomirim da nema vise
sufiksa teen na broju mojih godina. jedna rijec to sve
objasnjava; zivot. ali ja volim da budem melanholicna i volim
kad me ta prolaznost baci u neku podnosljivu depresiju.

veceras je pivo imalo drugaciji okus. normalno pivo u normalnom
kaficu. mom kaficu, kod kuce. priustih si
"raspusta". al' ljudi su mi cudni.
ma, nije nista cudno. samo sam ja blesava malo.

snijeg tako lijepo pada, a taman sam pomislila da mi je
ljubljena
zima dosadila. nije.


If I lay here
If I just lay hereeeeee...

ode januar, leti!

veju, vejuuu pahulje... cista sreca!

bas mi godi ova kisa. i ljudi.

danas je bio pravo lijep dan.

semafor.
kisa.
farovi.
odsjaj ulicne rasvjete na mokrom betonu.
odsjaj u barama.
talasi kapljica u barama.
sanjivi odsjaj pod kisobranom.
ja.
ja na semaforu.
ja i sve to...
like a waterfall in slowmotion.
zato volim jesen. i vec osjetim zov cimeta.

http://www.youtube.com/watch?v=rXJRE_Y26B0&feature=related

otisla sam demonstrativno s interneta maloprije.
(kako ruzna recenica. aaa, kao da neko noktom para po tabli.
svejedno. godila ona meni ili ne, nemam vremena da smisljam bolju.

otisla sam s namjerom da si napravim kafu, instantusu, i pojedem
plocicu (4 sa 4 santimetra-sto bi rekao moj dedo), a malo deblju od
lista papira, cokolade. i jos je s okusom cimeta. tetka je naravno
pronasla i kupila. slozile smo se da kao da ti se bozic topi u ustima.
budi sva cula. kao da jedes slatke zimske radosti. eto, da mene ko pita
ovo vrijeme od novembra do januara bi ustvari bilo tegla s mrvicama cimeta,
mlijecne cokolade, malo kore od narandze koja je odgorila na ringli-tako to
moja staramama(baka) radi... i sve bi to bilo zatvoreno poklopcem preko kojeg bi
bila ona karirana krpica privezana oko grla tegle nekom vrpcom ili onom obicnom
kuhinjskom gumicom. ja stvarno volim te gumice. nesto me podsjecaju na dane
kad mi je dusa bilo snjuhati po kuhinji pa kad nadjem gumice, nema ti vece srece!
ne znam sad sta i sto poceh pisati. vracam se na pocetak. u kafu sam stavila i kockicu
secera, i izmrvila tu jednu plocicu cokolade.
sve to sam zalila prokuhalom vodom, a potom ulila mlijeka, tek toliko da da kafi onu lijepu
tamniju drap boju. prosula sam malo mlijeka,
a to nije nista cudno, nema napitka koji ja nisam prosula. i onda mi mrsko uzimati onaj zuti
trulex da obrisem.
dok sam brisala proliveno mlijeko (nisam plakala nad njim, mada mi se plakalo, al' nad
prolivenim mlijekom se ne place!), ugledala sam narandze i mandarine u zdjeli.
kontam se... bi li, ne bi li... i na kraju se odlucim za narandzu. mrsko mi oguliti,
ali potrudim se pa je ogulim. ponjela me nesto ta zelja za narandzom u novembru.
znate ba da s novembrom krenu masovne potrosnje narandzi, mandarina i kestena.
elem, gulim ja narandzu i vec je osjetim u grlu, kako mi klizi, pa se cijepa pod jezikom, a ono
malo soka curi sa strane usana, milina ziva!
... kad je konacno ogulih ne mogu da pocnem jesti od uzbudjenja!
bacih olupine u kantu i kontam se vrijeme je da je pojedem. da uzivam. komadam je prstima,
stavljam u usta, grizem... i, nista se ne desava. ona samo mirise. niej ukusna uopste.
nije ni narandzasto socna. samo je... pa, narandza. obicna narandza. cejf mi se pokvario
iste sekunde. a znate kako ne valja kad se cejf pokvari. bas nimalo ne godi.

ali eto, ako nista, barem mi ruke sad fino mirisu. a mirise mi evo i ova moja kafica u
velikoj solji. velikoj solji za strebanje.
mirise mi i strebanje. zove me onaj miris stamparije i tinte
sa stranica gramatike. stvarno uzivam kad ucim, ali sam pomalo i ponekad usporena i lijena
pa prve sedmice ne provodim uz knjigu, a onda kasniej prpa pokvari cejf. pokvari ga k'o
i ona narandza maloprije!

i htjela sam pisati o elektricnom ostrlu za olovke sto se pricvrsti za sto. to sam jos u nedjelju htjela... sve hocu pa hocu i-nikako! hajde, valjda cu vec nekad... ako me ne prodje cejf. (:

uz 'libar' uvijek padnem u sevdah.
raskucim se i kesim se.
i pjesma i spot su tako za... istopiti se!
sva ona kolicina boje meda u spotu... ah. ah. ah.

ima li ko da bi mi podvalio ljubav?
ja znam ko me moze pjesmom kupiti.
boze, mogu li mu podvaliti ljubav ili like?!
trudim se.

ma dobro, nije sad da je to nesto
kao konkretno. ali...
mastam.

(btw, kad ja to ne mastam?!)

i hocu i ja neku ovakvu sliku, ali da
mene neko slika. ili da ja nekog slikam.
ja bih da slikam. slikam, slikam, slikam!

uhvatila sam se danas kako hodajuci
ulicom pjevam (ne u sebi) "na vrhovima prstiju"
od bajage. onda sam skontala da to ne radim u sebi
pa sam prestala. nije bilo nikog oko mene osim
tramvaja i auta i rijeke i sivog neba na zapadu
prosaranog nekom prozirnom roskastom bojom.
brda pod snijegom s jedne strane, sivo, rozim
prosarano, nebo s druge strane. la vita e bella!
(a pjevala sam jer sam pa... napredovala
u jednoj stvari. i bas mi je drago... al' ne spominjem
da ne bih urekla. haha.)

ok. ovo me plasi. pisem na blogu nesto ono kao prije.

pa, ne mogu da vjerujem!
opet ono poklapanje brojeva!
me happy, happy, happy!
ne znam objasniti sto, al' stvarno me raduje!

what is love?
in math - a problem.
in history - a battle.
in science - a reaction .
in art it's a ♥ .

i bas mi se like. bez ikakve dubine.
super dosjetka!

mrzim ovaj kompjuter.

mrzim kompjutere.

ne. mrzim svoju beskarakternost.

nisu kompjuteri nista krivi.

dobro, ponekad mrzim i previse uzurban razvoj tehnologije.
ali eto, ljudi smo, brate, razvijamo mozdane vijuge i u isto
vrijeme zanemarujemo etiku i moral,
ne razdvajamo dobro od loseg.
doduse,nisu svi takvi.
takve su samo vise sile na ovoj nasoj planeti.
steta.
steta pasteta!

uzela mi dusu, sve mi uzela. bas je lijepa nedjelja.

11.10.2007. * Ja cu da budem Wendy,a ti nemoj da budes Petar Pan. Jer...Petar Pan ode i ne zna se utsvari je li bio san. I da li je li stvaran. Mogu da budem vila, Zvoncica, jer ona je uvijek uz Petra Pana... Ali, onda su oboje jednostavno nestvarni. A mi ... mi smo stvarni. Zar ne?! [imam taj obicaj da se utapam u starim postovima. uz coldplay. i pitam se evo sada... gdje je ta ja sto je napisala tih sest redova 11.10.2007. a valjda je ovdje i valjda bi to pisala tako. opet. nista. ovim putem je samo pozdravljam.] (i zustro zagovaram teoriju da putovanje kroz vrijeme postoji)

I'm crazy, waka, waka, loca... kaze shakira. ima li neki blogerski mind reader? ja pomislim, on napise. yes? maybe? ili neki filter za gluposti. ja pomislim, on izbrise. jest mi krivo sto nema. a lud je i ovaj blogger. jer ja pisem recenicu ispod recenice, a on mi ih reda recenicu do recenice i pravi pasuse. ipak znaci ima nesto.

a vidi mene, nesto srceparam po ovom blogu. a volim ga, bas ga volim i ne zelim nikad vise otici, s bloga, naravno. i da mi se zaljubit' onako fino. bas. u medjuvremenu, ja sam zaljubljena u to sto je prethodni post objavljen bas u 01:01. to su sitnice kojima se ja hranim. te neke slucajnosti... ili oblici bara i ljudski likovi na sarama plocica (prestat cu sa nabrajanjem). sve u svemu, stvarno se nadam da nesto kraj mene ne prolazi, a da ja ne bivam dio toga. stvarno se nadam da cu za koju godinu pisati post s tog nekog mjesta kad se necu pitati da li to jos uvijek prolazi, a ja ne sudjelujem.

a, nista. neka melanholija. nesto. nesto. (od jucer imam i istoimenu plejlistu) al' sada slusam dido na repeat-u. nisu oni dani u mjesecu. ovo su oni moji dani u mjesecu kad mastam o vozovima. ...kad previse razmisljam o vremenu i prolaznosti. kad planiram i strahujem za ostvarenja. kad mislim da previse ne znam. a maloprije doznah nesto o sebi... "a simpaticna mi je cura, vazda nesto usporena." (rece komsija iz kafica gdje setam cuku. nije da se znamo, nego, ono... sticajem okolnosti, znamo se. nije da je on neko i nesto... nego mi smijesno bilo. nisam ja usporena. valjda, nisam. nesigurna, e to jesam.)

samo da podijelim sliku u koju sam se zaljubila. tako se ja pocesto zaljubljujem u slike. u svasta. u sitnice. imam milion i jednu da kazem, ali nikako da je napisem.

glupa sam. ko prizna, pola mu se prasta?! je l' to to? pa hajde, u svakom zlu neko dobro. sutra mi valja poraniti. mozda dvije srece ugrabim, a mozda se jednostavno ne naspavam.

to sam ja!

cudo jedno kako stvari izlape, rasprse se, nestanu, pobjegnu. rascjepkaju se na komadice pa samo ponekad dopru do nas. prepoznamo ih u cestici mirisa koja iznebuha zagolica nase noseve, u ljudima koje nismo sto godina vidjeli, na blogu kojem smo se vratili, u lost&found fotografijama, u stihu, u ogledalu. u tisni, u usamljenosti... ali u sustini, bas se rasprse i samo ponekad ih sretnemo i dozivimo. zna se desiti da se jedan od komadica zarije u kozu i tu ostane sve dok se i on ne rasprsi na jos sitnije dijelove i ne pocne nam kolati krvotokom. e, to su vec tezi slucajevi. sto se tice trivijalnog svijeta, onako, bas me proslo aktivno bivanje na fb-u. priznajem, dvije godine fb staza sam uredjivala slike, birala ih, stavljala, trudila se, sturavala se na taj neki kreativni ispusni ventil, ali sada mi odjednom sve to vise nema smisla, vise mi nije stalo do toga. sve se, kao i uvijek, vrlo brzo promijenilo pa nije vise ni lijepo. iskrivimo mi ljudi svasta. stoga, idem izbrisati i onaj najstariji album, onaj gimnazijski... rasprsit ce se svi momenti tako virtuelno zapamceni u njemu. nema veze. imam potrebu za tom bezazlenom akcijom brisanja. bilo kakvom akcijom, a ova mi je sada nesto najbrza i najefikasnija pri pruzanju uzitka... jer nesto, brate dragi, leti ovo vrijeme, a ja postadoh mali rob ovog cudnog novog svijeta. jebi ga.

soundtrack-mika kafa i septembarsko sunce. sivi lak danas nije simbolican. nas sistem skolstva je novo ime za peglu. i kad sve na vrijeme uradis, opet pegla... ali nema veze, hajmo na kafu da se gusteramo na suncu. dosta toga fali, ali onog "hajde ba" nam nikad zafaliti nece.

nema ljubavi u centru grada, al' ima cevapa. (defence*)

na noktima sivi lak. lak simbolicnog imena-grey day. zbog toga sma ga i kupila, a inace, volim sivu boju. i bocica me kupila. nije tipicna, opisala bih je kao valjkasto geometrijsko tijelo. lijep je dan. bas jeste. aorist je moj dobar prijatelj, a sivi dzemper je konacno izasao iz ormara. ponovit cu, lijep je dan.

you must be somewhere in london, you must be lovin' the life in the rain... dok god ima oblaka, bit ce i ovog svijeta. dok god ima oblaka, bit ce i mene. u potpisu, vas sanjar i idealista.

voljela bih da mogu reci "I'm back" ali ne mogu, jer nisam. dva cu dana pisati postove, treci dan ce me proci zelja. danas je jaka. mozda nekim cudom i ostanem karakter. mozda se jednog dana i uspijem odluciti da ne budem neodlucna. al' jedno je sigurno. i kad ne znam, ja znam sta cu raditi sljedeceg ljeta.

sto vise nismo bloggeri k'o prije?

datum registracije: 05/11/2006 i bude mi krivo sto sam ono jednom nekad izbrisala sve postove. i pisem ovo bez ikakvog red i pocetka, znajuci da pisem na adresu mjeseca limburga. no svejedno mi je. lack of concentration i lack of time. uvijek i za sve mi treba "jos samo jedan dan". i to je valjda tako u zivotu. vrijeme, ako me ista moze dovesti u melanholicno i depresivno stanje onda je to vrijeme. juli, ni manje ni vise, vec je juli... srce me boli, ali lijeka nema. mi zivimo u sistemu vremena, usudila bih se reci da se vrtimo oko vremena. a jeste tako. sunce je vrijeme. vrijeme je sunce i mi kruzimo, kruzimo oko sunca, savrsen sistem ciklicnog toka. znaci li to onda da vrijeme stoji?! ma jasta, mi prolazimo. glava me boli. idem u 7. vijek. jer tako je, gle cuda, blizu.

orden u uglu od revera posljedni tango ljubavi... se vrti u pozadini dok zimsku odjecu stavljam na zadnje police i pravim preraspodjelu stvari. slaganje foldera, brisanje slika, pisanje listi i planova su sastojci moje leksilium pjesme... a trenutno je veliki nered u pitanju, izazvan naravno samo mojim prekomjernim razmisljanjem i zaključcima koji ce me jednom glave doci.. ako vec nisu. ne znam, volim sama sebi davati minuse. istina jeste da dva minusa daju plus, ali kod mene nikad ne ostane paran broj minusa. spomenut cu i to da ja necu nikada postati covjek od rijeci prema svojim tehnickim prijateljima modernog zivota.. i-pod ce dva dana ostati prazan, baterija na aparatu moze bljeskati do besvijesti, a baterija na mobitelu mjesecima moze piskutati. mozda se tako nemarno odnosim i prema svojim baterijama.. ili ih stavim pogresno.. od toliko minusa i pluseva vjerovatno ih ne spojim kako treba. i eto, onako od srca zelim nekih +18 stepeni, ma.. moze i +17,5.. ziva na skali moje srece bi jednostavno iz minusa otisla u plus.

nema ba sjajnih i nezahrdjalih oreola. mozda je nekada i bilo, ali moje sjecanje ne doseze do tog vremena. danas je potrebno prisjecati se znacenja rijeci oreol, ali hajde dzepni rjecnik nam ionako nije na odmet. svako malo nekom novom intelektualcu treba nigdje spomenuti izraz svjetskog bola i patnje, nadmoci i nadinteligencije, sve u svrhu glancanja oreola, a ustvari, u isto vrijeme oreol samo hrdja. jeftino zeljezo. istina, iznad glava se pojavljuju krugovi, olicenja postenja i dobrote danasnjeg svijeta, ali ne svijetle, ni sekunde. svaki oreol je prividan i zahrdjao. nema se vremena za dubinsko glancanje, za pokajanje, za savjest, a i svaki je napravljen od jeftinog zeljeza. zaboravio svijet koliko su ustvari temelji bitni i koliko je bitan kvalitet, a ne kvantitet. izgubio ludi svijet glavu, trci, luta, kupuje, prodaje, laze i ubija. i krune, sto zlatne, sto pozlacene, sto krvlju umazane padaju s glava... pa padat ce i oreoli, lako i leprsavo.. nemaju protuteze, suplje glave ih nose, a pohlepne ruke u zabludi grabe prema gore i svi uzivamo u jeftinoj predstavi. iznad glava nam ne svijetle oreoli. iznad glava nam bljeste neonske reklame, megaplakati, posteri.. to je ta bit.

Mama kaze da je u proslom zivotu bila djevojka koja je zivjela na ruskim stepama. Ja kazem da sam u proslom zivotu bila neka Tamara koju su satima cekali ispred Jermitaža. U ovom zivotu, ovih dana, samo zelim ostati dosljedna svojim planovima i zeljama. I zelim proljece, ne oktobar u maju, nego april u aprilu sa slikama suncevog odsjaja na kosi boje psenice i meda. Sada idem napraviti masku od meda i cimeta, moje lice zasluzuje malo njege. Doduse, nije toliko do njege nego do toga sto se prisjetih kad sam prije nekih pet, sest, sedam godina stavljala istu mjesavinu na lice, a pri tome je pola pojela. Ne bih ja bila ja kad ne bih i u masku za lice unjela ono malo melanholije.

kako uzasno siv dan. isuvise monoton utorak. previse bara i uspavljivajuceg ritma kapljica. sama sam sebi danas teska. sav mi je svijet danas tezak. jebiga. to je taj dan kad sve je sivo, kad se ruke ne vade iz dzepova, depresivna muzika iz usiju i ne preskacu se bare. i kisobran mi je danas nesto pretezak. bas.

džaba sve. ne pise mi se. ne pisem. nije to onaj osjecaj kao prije. jednostavno (ni)je. komuniciram sa ovom crnom pozadinom, pisem njoj, pa tako neka i ostane... mozda nekad nesto i napisem opet, ali nemam tu naviku, a ni zelju vise.

i da sam u vezi toj hajde nekoj ne bih slavila ovaj 'veliki' praznik ovog 'velikog i humanog' potrosackog drustva... ali bih, eto, imala s kime izrugivati se i smijati se ovom prazniku. post napisan sa kolodvora, cekam vozove, ne bih da mi neki prodje, ali precesto se zamislim ili ipak prekasno otrcim na peron, zaspim pa zakasnim i voz prodje. jbg.

I'd rather be with u than with Chris Martin. ignite my bones, ok?

nisam zaljubljena, nisam nezaljubljena, nisam odlucna, nisam neodlucna, nisam usamljena, nisam ni neusamljena, samo zelim da share my wine. moja draga kolegica je jedne prlike izjavila 'sharing is caring'... zelim da share, zelim da care, zelim biti objekat nad kojim ce se vrsiti radnja 'caring'. i zelim ostatak raspusta u kojim nisu zabiljezeni rokovi i obaveze, te dvije sedmice, provesti sto je ljepse moguce.

27.02.2009. in my place. 21:06 coldplay. snimci s koncerata. mtv. kafa. jea..lajf iz gud. * dakle, to je bilo prije otprilike godinu dana. veceras, opet petak i opet cekam da pocne World stage: snimci sa koncerata Coldplay-a. ponekad su mi jezive te slucajnosti, ali ih volim i cine mi zivot mnogo ljepsim i stvarnijim. ima tu nesto, ima tu nesto vise. uzbudjujuca je pomisao da ce veceras proci isto onako kao i ono veceras prije otprilike godinu dana, uzbudjujuca je cinjenica ta poveznica izmedju onda i sada, ta komunikacija proslosti i sadasnjosti (i buducnosti jer ce se za otprilike godinu dana vjerujem desiti isto, taj sistem koji je mnogo iznad nas, time machine kojim prebrzo preljecemo sa danas na sutra, od decembra do januara, od februara do februara. i kako onda pohvatati sve? kako onda postici simetriju u kalendarima i rokovnicima?! ne znam. niko ne zna. znam samo da asimetrija nakon malo vremena postaje ustvari pravilo simetrije. 27.02.2009. uz kafu i Coldplay je uzivala smedjokosa gimnazijalka koja je usput pokusavala uvjezbati crtanje stolice, jer tada je imala neke druge ideje i planove. gimnazijalka slomljenog srca i beskrajno sretna te veceri. gimnazijalka koja je ostala sama kod kuce. 29.01.2010. uz kafu i Coldplay ce uzivati plavokosa studentica koja ce usput prevoditi neke tekstove s turskog dok razmislja o umjetnickoj vrijednosti turkijskih nadgrobnih spomenika s podrucja centralne azije, jer sada ima neke cvrsce ideje i planove. studentica 'zalijepljenog' srca, ali kojoj uzasno treba a man to love, a man to feel. studentica beskrajno sretna i veceras, danasnji odsjaj zubatog prozirnog sunca u miljacki je bio zadivljujuci, a osjecaj hladnog vjetra na licu nevjerovatno prijatan. studentica je sama kod kuce. i prije otprilike godinu dana i danas post pise onaj isti idealista i sanjar, zaljubljenik u sitnice, organizator i planer.. samo je ovaj od 29.01.2010. pozelio, mnogo pozelio... (necu staviti objekat iako ga glagol trazi.. ne mogu ni nabrojati sta sam sve pozelila.) i da, sve je na svom mjestu, novi zivot se poslozio, nove rutine i planovi su se ispisali. gimnazijalka bi bila sretna da me sada vidi. *ponekad trenutke zaledimo i prije nego sto ih vidimo.

dvije rijeci: dobrodosla nazad.

Yes I love you...

I mean.. I'd love to get to know you.

Imam osjecaj da ovdje vishe nema mjesta za mene.Pa dobro, sama sam si ga i oduzela.Pitam se da li je moja blogeraska misija zavrsena, stvarno.. da li je?!Nakon 4 godine pisanja bloga neki su osjecaji drugaciji, kod svakogblogera pocetnika su isti samo se manifestuju u drugacijem obliku.Ja sam za vrijeme svojih blogeraskih pocetaka zeljela pisati o svakoj sitnica svakog dana,pisati o starkama i hippie idealima, upoznavati blogerase i stvarati neku novuintimu s njima.Sada kao da vishe nemam zelju za tim bloger to bloger odnosom. Imam zelju dapishem, ali iako sam uvijek pisala jer mi je pisanje na blogu bilo potrebno pitam sekoji je smisao pisanja ako te niko ne cita?! Ako nemas svoje konstantne citatelje skojima mozes podijeliti svoj svijet?! Ili sam jednostavno ispala iz forme.. ili se blog svijet promijenio.Nisam imala ni vremena ni zelje da pishem. Toliko toga se desilo da mi jezapisivanje toga na blog predstavljalo zakljucno suocavanje sa stvarnoscu.Sad mi je krivo.

Pishem opet.. bez ikakvog ugovora na odredjeno ili neodredjeno vrijeme.Nisam htjela brisati postove jer sam se jednom uzasno pokajala nakon tog cina, a ijer svjedoce o nekim lijepim vremenima.Bash kao sto se nacin pisanja mijenja i prilagodjaa tako sam se i ja promijenila.Da, vjerujem da se ljudi mogu promijeniti, i na dobro i na loshe, mada su to nekezivotom zapisane promjene. Naravno da necu biti ista djevojcica kao ona iz prvog gimnazije..i naravno da su neke promjene dobro dosle.Ja sam osoba koja uzasno voli da planira i analizira. Promjene koje se odnose na instant shishanje su one promjene zbog kojih ludim da bih na kraju ustanovila da i nisu tako loshe.

Posljednih sest mjeseci mi je doslovno skliznulo kroz prste. Napori da sve to barem malo usporim bili su i josh uvijek jesu uzaludni. Sve se svede na pjevanje one Bajagine: 'ajde boze budi drug pa okreni jedan krug unazad planetu, noc je kratko trajala, a nama je trebala najduza na svetu.' Mislim da ne bi bilo problema da ja ne analiziram toliko, a to ne bi predstavljalo problem da ja nisam prestala pisati blog i pisati u dnevnik. Od oktobra se definitivno vracam pisanju dnevnika jer nema mi nista ljepse nego zabiljeziti vrijeme, zabiljeziti svaku sitnicu sto magijom fotografije ili magijom koja nastaje izmedju olovke i papira. Uzivam citajuci stare dnevnike.. i onda naravno analiziram sve promjene i sve stvari koje su ostale iste.

Sve u svemu period od maja pa do sada je bio divan. Melem za dushu.. da sam sada slushajuci kishu kako tapkanjem po krovnom prozoru nadjacava televizor uzasno nostalgicna i melanholicna. Neke stvari mi josh nisu sjele i jsoh dugo nece. Cinjenica da osoba koja ti je predstavljala jednu od najboljih prijateljica i nije onakva kakva se cinila.. da cini nevjerovatno cudne stvari.. i da okrece glavu od tebe.. prodavajuci to kao pricu zacetu fiks idejom u koju ona i svi tako slijepo vjeruju. Sutra sam tu za nju, ali kratko, tek ako joj zaista nesto zatreba. I koliko god to zvucalo sebicno.. uzasno mi je lijepo i bez nje.. jednostavno su se stvari poslozile. Rijec prijatelji je dobila neko novo znacenje, a oni pravi su zaista jako, jako vrijedni.

I lijepo nam je. Zavrsile smo gimnaziju, opekle se vishe puta.. zalijecile rane jedna drugoj i sada zaista uzivamo. Kako kaze reklama 'summer's drifting away...' i stvarno.. ljeto zuri, zuri ne staje.. ili je to vishe do mene koja veci dio dana provede u analiziranju. Mislim da mi fali josh malo pa da se stvarno prepustim valovima ljeta. Dnevna doza prisjecanja proteklih mjeseci mi je potrebna. S opravdanjem ih mogu smjestiti u kutiju ''Times of my life*''. Radujem se stvarima koje tek treba da upoznam sa tom kutijom.

every second, every moment.. we have to make it last.

I da, sada sam redovan student historije umjetnosti i turskog jezika. Znala sam da ce odluka kliknuti u pravi cas i ja sam prezadovoljna i presretna. Ah, kad se samo sjetim cijele frke oko prijemnog.. i divnog osjecaja uzitka i blazenstva nakon objave rezultata!

Ooo da.. josh dva mjeseca raspusta i iskreno.. ne namjeravam ih potraciti bezveze. The fun starts everywhere! *

Trenutno je online 21 korisnika i 575 gostiju.

ovaj korisnik nece pisati veceras.

drago mi je sto sam tu, svoja na svome, opet.

... a na srcu stepovi.

blizi se matura.
tacnije 17. maja je i koliko jedva cekam toliko i ne cekam.
znam da ce biti divno i znam da ce biti kratko i brzo.
tuzna sam. i nisam. puna sam emocija, uzbudjena.
ne mogu da vjerujem. ne vjerujem. i vjerujem.
plashim se ljeta, jer ga ne mogu isplanirati,
a opet, kazu da kad ne planiras desi ti se najbolje.
ja, kao i uvijek, znam da ce sve biti dobro, onako kako treba
da bude. a gdje pishe kako treba da bude, ne znam.
valjda ce se to tek tako samo ispisati.

spava mi se uzasno. hronicni umor. imam teoriju da se svima spava
upravo zbog toga sto zavrsavamo i onaj prekidac koji nas je drzao savrseno
budnima, klik,klik, i vec je na off. sve te velike odluke i koraci i prekretnice
cine me umornom, radije bih prespavala, pa kako pjesma kaze
' wake me up when september ends ' , ali opet, kontam se, nema to smisla,
prespavati ! ljeto je tek tu. februar je odjednom postao najduzi mjesec u godini,
a april najkraci.

i znam da sad prolazim kroz tu fazu koju je prosao svako i koju ce
prolaziti generacije i generacije, ali to je moja faza i zelim d aje prodjem.

s razredom se nikao nisam slozila, jer su na samom pocetku bila narusena moja ocekivanja,
a tako je valjda kad previshe mastas i nadas se i osmilis sve prije samog pocetka.
svejedno, vole me, to vidim i osjetim, da li ja njih volim?! ja volim te 4 godine u cjelini,
volim te promjene koje su se desile, volim to odrastanje koje je smjesteno u
gimnazijske okvire. volim onu ucionicu bosanskog na prvom spratu gdje se zrake
sunca najsavrsenije razlijevaju po zelenim klupama. volim one casove izborne bosanskog
kojih vishe nije bilo, volim sarkasticne dosjetke prof. bosanskog koji je sam snuzden nad
svojom sudbinom u onoj skoli, on nikako ne pripada tamo, sve ga nervira i zeli promjene,
a s druge strane ne zeli on nista, zeli pristojnu platu, malo mira i to je to. volim casove njemackog koji su prije svega bili stresni, ali na kojima sve ove 4 godine nisam micala
iz prve klupe i ucila redovno, sad se fino mogu pohvaliti pristojnim znanjem njemackog
jezika. volim pocetak treceg razreda jer sam tada upoznala njih* koje su poslozile
neke kockice i stavile dijelove pucli na odgovarajuce mjesto. ne volim ovo stanje
nemira i glavobolju zadnjih dva mjeseca, ne volim sto je previshe slijepa i sto po prvi puta
ja moram nekome otvarati oci, ne volim sto toliko zarko zelim da sve vishe i konacno
sjedne na svoje mjesto, da bude kao prije i bolje nego prije, ali vec vidim
da me ceka josh razgovora. kad se to izuzme volim aprilske noci i volim sva sjedenja i gide
novooformljenog drustva u cetvrtom razredu. i mogla bih sada nabrajati i nabrajati...

osjecam da ce ljeto ipak ispasti dobro i da ce me u septembru opet hvatati tuga i zal
za prohujalim ljetom. ali, Boze, zasto to vec unaprijed zamisljam, idem se sada
baciti na geografiju i makroregije ( da, zadnjih deset dana skole i ja moram uciti
opis visokog krsa u mostarskoj makro regiji ! ) ... na planiranje petka navecer...
ili jednostavno.. bacam se na neplaniranje* !

i, imam divnu haljinicu za maturu. diiiivnu!
( tamnoplava na tufnice, s ruskom kragnicom, i upotpunit cu je crvenim detaljima...
ne, nisam mogla odoliti, a da ne napishem! )

bluza puni dzepovi... a na srcu divne reke za zauvijek koje ce uvijek da bring back memories.

treba mi sunca.
dosta sunca.
onog konstantnog sunca.
da, josh uvijek sam zaljubljenik u zimu, ali ne
kao prije. sada kazem da vishe volim sunce i ljeto.

i trebaju mi nove pjesme od dido...

i dosta dobro donesenih odluka i neke energije
koja ce bash da me pokrene.

21:06

coldplay. snimci s koncerata. mtv.

kafa.

jea..lajf iz gud. *

                   
         *

Mislim da ludim,
Krecem se prebrzo,
Jednostavno ne mogu stati,
Htio bih reci, ali vec sam daleko...

                    ...

Malo parfema,
ceste pod noge,
Tako dok stojim...putujem...

                    ...

Postoji li negdje kirurg
cije su ruke carobne?!
Da tako rastegne moje tijelo
da kada odem
Ostanem... ?!

                     
        *

pregleda starije postove...
i mnogo, mnogo voli svoj blog!

stvarnost odjednom ima gorak okus.
ovaj suncani dan s prekrasnim
februarskim, vecernjim nebom je bio gorak.
bittersweet. da, bash i bitter i sweet.

mozda sam vishe pijana od nestvarnosti, nego
od stvarnosti.

a ova casa ne samo da je gorka nego je i okrznuta.
i kako je primicem usnama sve ih vishe ranjavam.
i boli. i krvare. i crvene su. uzasno crvene.
ne od vjetra, ne od ovog februarskog vjetra.

moram zamijeniti casu.

i moram kupiti labelo. ali stvarno moram.
ono zuto, garnier, sto lijepo mirishe.

i nisam covjek za matematiku.
ali to i ne moram biti da bih skontala
kako su sada sve neke prekretnice.

i moram nadoknaditi neke stvari.

moram napisati plan.

i kupiti labelo.

i sacekati svoj voz...
mozda cu sada malo duze sjediti na stanici i cekati,
u staklu izloga promatrati odraz ulicnog svjetla u ocima.
i mozda je casa okrznuta i mozda usne krvare,
ali neka.

zadnji,a najsladji gutljaji vec hladne kafe.
mama je napravila prije sat vremena,
a ja josh uvijek skupljam snagu za vjezbanje njemackog.
imam neki dobar predosjecaj.
dobri predosjecaji traju vec od ponedjeljka
i na kraju dana se ispostavi da su stvarno dobri.
na kraju krajeva nikad mi nije bilo tesko vjezbati
njemacki, samo mi je mrsko...i ne da mi se vishe,
pa to su 4 godine neiscrpnog vjezbanja njemackog
pred kontrolni.

svjetlost ekrana se presijava na mojim noktima i
nijansa deliciously dark josh bolje izgleda.
kad malo razmislim svi moji lakovi (njih cetiri, pet)
su u crvenim nijansama. karmin crvena, crvena koja
naginje boji trule vishnje, ona 'Mischa Barton iz Goodbye
my lover' spota nijansa i crvena koja naginje ljubicastoj i crnoj.
i sada mislim na svoju 'mischa barton' nijansa laka
soulmejtericu koja se trenutno takodjer divi svojim noktima.

almanasi su izasli. i nekako je tuzno. i hvata me nostalgija.
i negdje unutra se bojim ova dva mjeseca. bojim se onoga poslije,
bojim se onoga sto ce jednoga dana doci, a kako line iz jednog filma kaze:
jednoga dana..jednom je sada.

a ovo sada je prelijepo.

ne zelim ostati trijezna ove svakodnevnice i ove stvarnosti.
koliko god tu bilo sivila ja vidim milion ruzicastih nijansi
i koliko god oblacno bilo ja osjetim zrake sunca.
oduvijek sma voljela oblake, sto one sive, sto one bijele,
vataste, pufaste oblake...sto one roze paperjaste oblake ljetnog sutona.
i svi ti oblaci stanuju na adresi moje stvarnosti...
i ne...ne zelim je ostati trijezna. zelim je se napiti. ne previshe,
u granicama, polako... kao sto cejfim ove zadnje gutljaje kafe.

I woke up with wings
From lucid dreams...

'..ja idem, a svetla neka ostanu..kroz prozor moje dushe..sijat ce da me nadjes... '

kao so u moru. *


breakeven - the script
all good things come to an end - nelly furtado
abilene - damien jurado
use somebody - kings of leon
sober - pink
running - no doubt
kao so u moru - aleksandra radovic
poker face - lady gaga
human - the killers
if I were a boy - beyonce
no you girls - franz ferdinand
broken strings - james morrison


ove pjesme i tekstovi i spotovi u kojima se svakodnevno
pronalazim obiljezile su februar. moj februar.
njihov februar... nash februar koji smo podijelili.
divan februar... februar koji ce, nadam se, trajati
cijele godine... ( ne po vremenskim prilikama )...
ali ako smo mogli dashak nasheg ljeta prenijeti i zivjeti do
februara i u februaru... onda mi tako mozemo nastaviti cijele godine.
sretna sam, ali ne mogu vam to sada ovdje definisati, ne zelim to
definisati.

februar ne bi bio februar da ono prvo jutro 2009. nije bilo tako
lijepo... da nije bilo onog teatralnog prekida na sonom trgu,
umornog zavrsetka polugodista, orebica i sestara koje u januaru umiju
napraviti august, zimskog raspusta i neizlazenja iz pidzame, snizenja
i obnavljanja garderobe, izjavljivanja ljubavi i nasheg japana.

a februar... februar su obiljezile.neke sitne stvari... a kako je jedan prijatelj rekao...
male stvari, ali meni najvece...

nestanak leptirica koji je doveo do jedne zdrave ( necemo u detalje) veze
izmedju dvoje ljudi koji su mislili zajedno osvojiti citav svijet,
za osvajanja svijeta neke stvari ipak nisu potrebne, i za neke stvari ti na kraju
bude drago sto su gotove... i da je na kraju sve uvijek ok..ako nije ok...
znaci da josh nije kraj... pa da, logicno... :D elem... dalje...
sve bolji izlasci jednog drustva s dva tabora, jednog drustva koje se voli
do neba... ali koje je ipak pronaslo svoje granice, sive rukavice koje mi je
moja N. poklonila, dobro isplaniran protest pun gimnazijalskog uzbudjenja
koji je na kraju ostao samo u planovima, jedna subota i jedne 'slatke jagodice'
dovoljne za zaljubljivanje preko ushiju, platonsko zaljubljivanje, druga subota
za otkrivanje tog istog, treca subota za shvatanje da je sve dobro bash
tako kako jeste i da je divno kesiti se od uha do uha...bash tako... jednostavno
bez ikakvog ljubavnog pomaka..a ipak zbog neke vrste ljubavi,
risko power i divna kafa u slobodi (jedna od), odsutnost u njegovom pogledu
i njegove savrsene poze dok pushi na odmorima, neucenje i panika zbog josh samo
dva mjeseca skole, pocetak sakupljanje snage za ucenje, casovi crtanje i
pasivnost u vjezbanju crtanja, odluke o cescem crtanju... ranojutarnje nedjeljne
kafe dvoje buducih, optimisticnih, s dzepovima punih snova i ideja g.d. (ako nastave vjezbati),
fotoaparat, rutine...slatke rutine...
moj 18-i rodjendan , pjesma na velikom odmoru i crvene tange..i predobra gida... josh uvijek spominjana...tako spontana i puna fazona... moji ljudi... mushkin i otkljucKavanje... i jutro poslije, divno jutro..rodjenje ljubavi prema bambusu...
i neocekivan snijeg... ispeglana kosa... nargila ( sprava za nargilu :D ) i okus
od kapucina kao jedan od poklona... escada-ocean lounge (miris koji me tako
savrseno opisuje i ostavlja dashak mene u svakom hodniku, sto onom iz stvarnog svijeta.. sto onom iz izmisljenog),tuzla na svili, ogromna cestitka, dvije figure, moji najdrazi, njih 4, pa njih 7,
moja sumire*...  i sunce... zubato sunce koje sam mnogo zelila.... i dobila...
 u... februaru.*




i matematika... koju evo vec citavu vecer ne vjezbam. nije problem u matematici.

vratit cu se ja.
pisat cu opet.
mrsko me dokrajcilo.
ili strah.
sinoc ili da kazem jutros (mada nikad za ta doba nisam koristila
termin jutros) oko dva,prije nego sto cu leci, nebo je bilo narandzasto,
zagasito narandzasto. pomislih da sanjam,ali nisam. magla je valjda
upila svijetla velegrada. khm. 'velegrada' (a kakav god da je moj je i volim ga
najvishe. bash sam neki dan o tome razmisljala...i naravno tad sam trebala pisati
o tome,a ne sad)..mada je vecina ulicnih svjetala pokvarena..nebo je ipak
bilo narandzaso i to je poenta. i moramo si nekad dopustiti da vjerujemo
da je nebi bilo narandzasto zbog nekog drugog neobjasnjivog razloga.
ja si to previshe dopustam. no, nebitno. :D

nisam htjela da brishem html kod pa sam jednostavno odlucila napisati post.
i sad me ponjelo. i sad imam toliko toga da kazem i istresem. solja kafe je prazna.
nemam usputnog goriva za pisanje posta. nemam ni vremena.
idem popisati sta sve josh trebam do sutra, a sutra idem da raspustujem.
samo pidzama, kafa, ukusna kuhinja moje staramame i nesto (ovo necu da spominjem
da se ne ureknem :D ali to nesto se odnosi na moju future..koja se nece ostvariti ako
se ne primim posla. stvarno ne primim posla, a ne samo hipoteticki.)

neki dan sma dosla do spoznaje da previshe zibim u hipotetickim situacijama.

danas dolazim do spoznaje da previshe volim dolaziti do spoznaja.

'..the more I see..the less I know...'

prvo jutro 2009. bilo je divno. vodim se time da je to mustra za ostatak godine.
(love u.)

Ponosno ti pisem zadnji post ove godine. I nisam nostalgicna, ne bojim se buducnosti, 2009 samo moze biti bolja od ove godine (zato jer je pocinjemo zajedno). Biti ce puna svijetlosti, puna zvijezda, fotografija, tisine, pogleda i onih trenutaka za koje samo ja i ti znamo.
A ti ces biti prava fairy, you'll reach the sky, I'm sure about it. Zaljubljena sam u tvoj zivot i nemoj da te icega bude strah, svi cemo mi gledati kako letis.

Be my mirror, my sword and shield
My missionaries in a foreign field*


Volim te najvise na svijetu. (A sad idemo skakat i pojest svijet).

                                                                                                                                  
                                                                                                                                      Matea.

*

..kao na zapad..kao da idemooo na zapaaaad...

sutra kontrolni iz fizike, a fizika mi predstavlja gimnazijsku traumu.
i nije uopste da je ne kontam ili nesto slicno, nego je jednostavno tako.

sad ce mama kafu da napravi, a ja se rijesavam ostalih predmeta za sutra
kako bi se posvetila samo fizici.

ovo zimsko nebo je predivno. pogotovo je bilo maloprije.
prozirno plavo nebo s razbacanim narandjastim, skoro rozim
paperjastim oblacima.

pishem ovdje svakih sto godina, ne komentarishem
i sve to tako ide u krug. davno sam ispala iz fazona svog nekadasnjeg pisanja.
ne svidja mi se to. malo mi je josh ostalo one stare slave.
ne mogu reci da sam to sve 'isfurala' ili nesto slicno jer je blog za mene uvijek
bio nesto vishe, nesto licno, nesto vazno. mozda sam se jednostavno zasitila nakon neke tri
godine pisanja. sigurno znam da necu prestati i nadam se da cu se vratiti u svoj fazon,
ne mora biti stari, neka bude novo...ali samo da pishem.

sad mi prolazi glavom misao o tome gdje li cu biti i sta cu raditi u ovo vrijeme
samo sljedece godine. bit ce mi zanimljivo tad pisati post znajuci da sam u isto vrijeme
samo prosle godine postavljala ovo pitanje. pa kazu..to je zivot.


zaboravila sam kako ustvari volim pjesmu 'kao na zapad'.. danas pogotovo.

Letu stuke veceras.
Moja svjeze ispeglana kosa.
Vlaga u zraku i sitne kapi kishe...
Moja kosa vishe nije bila ravna.

Pamtim ovu noc... i cuvam jako u srcu,
za kes od uha do uha sada i za kes od uha do uha
za nekih dvadesetak godina.

Guzva. Dim. On i ja. Sve sto mi je trebalo.
Nisam mogla ni zamisliti da ce mi biti
tako divno! :D

Prije Bella Done, jedne od drazih mi njihovih pjesama,
pustili su moje najdraze.. Coldplay i Viva la vida.
da, da..josh uvijek me prolaze trnci.
Nisam ostala do kraja, ali sam cula sve pjesme koje ustvari volim..
kako mi danas citav dan sija zvijezda *sreca iznad glave.
Kako je krenula u skoli..pratila me sve do veceras.

Izgubila sam, pa nashla mindjushu koju puno volim,
ustvari je ostala zakacena za shal. Nije mi prvi put da je gubim
i da je pronalazim.
Razbila sam pepeljaru i oborila neciju jaknu, a onda se do besvijesti pravdala.
Najela se limuna iz njegovog caja. Zadnjih nekoliko dana imam ogromnu
potrebu za limunom. Svako jutro pojedem po jedan, bash kao sto
se jedu mandarine.

Jedno volim te i jedno i ja tebe. Tako proracunato,
tao spontano i tako slatko! Svako u svom filmu
i Glava u oblacima kao shlag na torti.

..i ne bih ovaj neki osjecaj sedamnaestogodisnje srece mijenjala ni za sta.
ni ovaj dan, ni ovu noc..ni sve sto mi se poslagalo u glavi .. od skole, prijatelja..
limuna..kafe..knjiga..bloga..pa i do odjece.. :D

Napravila sam plejlistu s posebnim pjesmama od veceras.
Mislim da cu jedan duzi period slushati samo tu plejlistu.

(_:

ne ureklo se..
ali ovdje se mora zabiljeziti petica iz matematike.
vidish..da sam uvijek tako predano vjezbala
sve bi drugacije bilo. ali.. nije bitno to,
ionako je bitno ono SADA, ne?!

dobar dan, gospodine Sivi Novembar.
(sad pruzanje ruku.)
gospodjica Uopste Mi Ne Smeta To Sivilo, drago
mi je. I usput, hvala na onim ogromnim kolicinama
suncane jeseni, obradujte nas povremeno takvim danima
i cuvajte ih, zalihe sunca su mi ipak draze nekad u aprilu,maju..
pa sve do sljedeceg novembra.

decembar. decembar ce biti lijep. ne predvidjam.
nadam se i osjecam. najavit ce ga dosta ucenja
i 'krasit' ce ga dosta ucenja, ali ce mu predhoditi
jedan divan vikend.
ja u decembru ne ocekujem Djeda Mraza,
ocekujem dvije stvarno voljene osobe.
Da ih izljubim i izgrlim..ma dok se ne ugushe! :D

i jednog dana kad porastem, stvarno bih zeljela biti
fotograf. vishe mi nije ni bitno da li su drugi svjesno
svjesni te moje zelje. ja znam da ja jesam.

i volim kad se topimo jedno kraj drugog.
i kad nam je zima.
i kad gutamo jedno drugo ocima i onda
kasnije raspravljamo o tome zajedno...
kako smo cudni i kako se sve vishe i vishe pozelimo.
i kad pola sata ti gledash u mene.
pa onda ja u tebe.
i volim kako mirishesh.

i sto je najcudnije, uopste me nije strah.

i ne osjecam se cudno sto bash ja pishem jedan ovako raznjezen post.

osam godina.
i tek sam jutros zapravo shvatila koliko je mami bilo i jeste teshko.
koliko joj je falilo i fali te ljubavi.
osam godina.
osjecam samo veliko breme sjete i tuge. 
i nikad ne bih pristala na to da se vrijeme vrati.


danas sam se sjetila kako sam kao mala imala zelju
raditi u cvjecari. maloj, romanticnoj, idilicnoj cvjecari.
i uvijek sam voljela nacin na koji mirishu cvjecare.
nije to samo miris cvijeca.
i sada bih ipak izabrala zivot u nekom malom gradicu
gdje bih imala cvjecaru. na zidovima cvjecare bi sigurno
bile fotografije. cvjecara bi bila dijelom i kafana.
na jednom zidu bi bila polica sa sholjama iz raznih dijelova svijeta.
na ulazu bi vas opijao miris kafe i cvijeca.
znam. uvijek sam bila sanjar.
najgore je sto josh uvijek mislim da se to moze ostvariti.
jedino sto, kad si sestogodisnje dijete ne znash za klisheiranu
shemu zivota.
ma, ja znam da ce mi dzepovi uvijek biti puni sanjarenja, a glava
puna ideja i zelja za ostvarivanjem tih istih.

i za toliko stvari se moze reci 'a ko bi rekao da ce to biti tako...'

i dan je divan. koliko god novembar odavao neku sliku sivila
i tuge, meni od sada predstavlja epitet za nesto lijepo.
pa cu za par godina preplavljena njeznoscu govoriti 'ah kad se sjetim
onog novembra...'

nekad dok sam gledala OC uvijek sam nekako htjela biti dio toga, imati svoje
OC epizode. sada, novembar je pun OC epizoda gdje sam ja glavni lik.

od veceras postujem novembarske veceri.
pamtim ovu i onu jucerasnju.
prvi puta dozivljavam novembar.
prije je bio tako obican i samo prolazan.
novembarsko nebo posuto zvijezdama,
glava malo zabacena nazad, pogled uprt ka nebu,
mrzli vjetar koji polako stupa na scenu, kes od uha do uha...
savrseno, ako mene pitate.

15.11. u Domu nastupa Skroz. Jedva cekam. Bili su tu prije tacno
godinu dana i naravno i u njima prepoznajem jedan vid vremenskog
stroja. Moram razraditi ovu teoriju.
Nisam ih nesto slushala do te proshlogodishnje svirke kad su me
totalno kupili.

I maloprije, uslijed konverzacije na msn-u, sam se uhvatila s
ogromnim kesom i mishlju pa ja tebe V.
i najnevjerovatnije je sto mi je ustvari drago. mnogo drago.
i nije me nesto strah, ravnoteza ce odraditi svoje negdje vec,
a dosta toga, pa i previshe je uradila proshle godine i zimus
i ljetos.

matematika me ceka na stolu. zadatak pod a, b i c koji se radi
citav cas. tehnicki, nije tesko. tehnicki, moram vjezbati. tehnicki,
josh uvijek sjedim ovdje.

stafetu cu vec napisati. svakodnevno se sjetim hiljadu stvari koje
bash volim i koje me opisuju, ali kada to treba nekako sabrati i razvrstati
nastane blokada. eh...

divim se i uzivam u jeseni josh uvijek.

i zahvaljujem se svakoj vishoj sili koja me danas nije ucinila baksuzom.
kad bolje razmislim, trebam sebi zahvaliti, na dosjetljivosti.

volim sobe u svom srcu i cinjenicu da odredjeni broj ljudi zivi u tim sobama.
bez ugovora, ali na zauvijek. i volim te mikro svemire koje gradimo.
mnogo su sigurniji od kula od pijeska. barem mislim tako.

p.s. slika je s proshlogodishne svirke (23.11.2007.god.)

...Ja osecam da dolazis,
jer kisa odmah prestane
i ulice ponesu osmeh koji dobro znam...
U kosi nosis upletenu
Svetlost da ne nestane...

hej Lolita, nad mojim srcem imash vlast. *


(ljeto,ljeto,ljeto. u glavi mi je ljeto. sve njegove dobre i loshe stvari.
a toliko je bilo onih dobrih, suncanih i veselih.
ovaj novembarski dan koji je ukrao sve epitete augusta i septembra
me podsjeca na ljeto.
ovaj novembarski dan mi daje neki pozitivni podstrek i ogromna kolicina
adrenalina kola mojim venama.
'zuje pcele opijene'...
a ja opet previshe razmisljam. ma to nije normalno.
nebo je tako lijepo.
potrebno mi je da me neko dobro ustine i kaze: 'ej mala, vidis
ovo je stvarno. '
treba to sama da uradim, ali mi ne uspijeva.
ma jesen i ja smo uvijek govorile nekim drugacijim jezikom. :D
i danas imam ogromnu zelju za ucenjem, iako sutra necu u skolu,
svejedno..ucit cu nesto! ili cu bar zavrsiti citanje Krleze!
e ovakvu, upravo ovakvu monotoniju sam prizeljkivala,
ali ja ne bih bila ja kad ne bih cjepidlacila.
sinoc je bila tako lijepa vecer. ma predivna! i sinoc me pogodila
strelica puna tog realisticnog otrova, ali onda se prokontam..
pa sta, sve bude i prodje, a za sad sam sigurna da nece proci.
toliko o mojim nebulozama. )


i drago mi je zbog pojavljivanja jednog te istog Luna Parka u nashem gradu.
na istom mjestu u isto vrijeme. imam osjecaj da je svima nama taj Luna Park
kao neki vremenski stroj i da kroz svakog bar jednom prodju trnci dok prolazi
kraj njega i dok miris jeftine secerne vate opija nosnice.
Mene prodju trnci. Svaki put. Neka druga dimenzija i neki drugi svijet. I svi
se pozelimo vratiti i u isto vrijeme povucemo tu zelju. I onda se pitam sta ce biti
i kako ce biti sljedece godine kada sve bude drugacije, a kada taj isti, uvijek
isti Luna Park bude tu.

Krleza, dragi Krleza, uz duzno postovanje tebi i tvom pisanju,
ali ja stvarno ne mogu da se udubim ni u citanje Povratka
Filipa Latinovica ni u Gospodu Glembajeve. Malo su, sto bi se
reklo..smor.
Zaista imam veliku zelju da procitam obje lektire i procitat cu ih
do sljedece sedmice, samo sto bi Filipa Latinovica
trebala procitati za sutra, kao i Glembajeve i Hrvatskog boga Marsa
kojeg je trebalo procitati za proslu sedmicu. Ove lektire se odnose na izbornu
iz bosanskog, za cas lektire iz redovne ce vec biti procitane.
Podigla sam ih prije deset dana i nikako nisam mogla da se nakanim
da ih procitam. Tehnicki, nisam imala vremena.
Sutra ce se vec neko javiti na izbornoj, ali taj neko sam trebala biti ja!
Ali hajde, nisu ovo posljedne lektire.

Sutra je i popravni iz matematike i moja je dobra volja hocu li ga ili
necu raditi. Ma danas nisam mehanizam za ucenje i citanje lektira.

Sutra ce vec biti bolje. Mora! :D

Zaljubljena sam u subotu, nashe budalesanje, smijanje, slikanje
u Beogradu. Toliko je bilo nekih avantura koje su nama jako vazne
i koje cemo pamtiti i prepricavati uvijek i zauvijek. Pa i ona kada smo se raspricale s
djevojkom koja prodaje rucno radjeni nakit na stepenicama prije ulaska na sajmiste,
djevojka izgleda poprilicno 'mocno',kako bi to E. rekla, i u silnoj prici pitam ja
nju sta studira, a ona rece da studira graficki dizajn. Dozivjela sam to kao neki
sudbonosni znak. E. je od toga napravila legendarnu pricu za prepricavanje. :D
I zaljubljena sam u svoju tamnoplavu tashnicu iz Beograda. Jednostavno, to je
bilo to, iskrice, trema, leptirici! :D Kupila sam i dvije knjige. Spomenut cu samo
'Kad padne noc' od dragog mi Murakamija. Ta i josh jedna su mi ostale
da procitam. Gladna sam i zeljna njegovih rijeci, ali necu da ih citam zbog
Krleze, jer 'Kad padne noc' ne mogu citati pod pritiskom.

Drugacije gledam na neke stvari i drugacije dozivljavam neke ljude.
Sretna sam zbog toga, jer zasto bi mene nervirao neko ili neka kojeg tj. koju
uopste ne poznajem kako treba?! I krivo mi je sto godinu i vishe unazad nisam
svjesno cijenila ono sto sam imala, tj. ono sto imam... Sada je vec drugacije,
a ovih dana sve dozivljavam neka produhovljenja i milioni zakljucaka se javljaju.

Da spomenem i to kako me stvarno nervira dojavljivanje bombi u skolu.
Koliko god se radovala tome sto nemamo casa, grize me ona pomisao da
smo na kraju krajeva gimnazijalci i zar je dojavljivanje bombi olicenje jednog gimnazijalca,
ma sta gimnazijalca, ucenika uopste! A da ne govorim o podu per ulazom
koji je jutros osvanuo ispisan sprejem i s nekim 'prijetecim' porukama. Znam
da sam se jutros ismijala gramatickoj netacnosti tih 'prijetecih poruka'.


..a danas...dok smo gledali slike s mog aparata, i bili tako blizu i dok je moja
glava bila naslonjena na njegovo rame uhvatila sam sebe kako kafa mi se kafa
ne cini tako stvarnom i kako taj trenutak zelim za zauvijek.

i ne mami me ona pomisao da ce nesto proci naopako. Hoce, ali ne danas, sutra,
prekosutra..ne u skorijoj buducnosti.

Ok, danas nije dan za Krlezu ni za vjezbanje matematike. Sutra stvarno jedva cekam
da ucim one silne lekcije za srijedu. :D

Ja je pronasla put nazad.

Ja nije zbunjena vishe...
i zahvaljuje se svojim epizodama melanholije, nostalgije,
cjepidlacenja i glupiranja.

Priznajem, bilo me malo strah, ali valjda se ponekad Ja mora
izgubiti i odlutati.

Doze cjepidlacenja i nostalgije u granicama normale su
uvijek dobro dosle... inace ni ravnoteza ni rutina ne bi imale smisla.

fali mi ono klecanje u koljenjima,
onaj blesavi kes, onaj mozak na pashi
kad ga neko spomene.

danas sam popila jednu od boljih kafa sa slagom ikad!
ustvari, jesu od boljih kafa ikad!
tek odnedavno i ja nekad narucim kafu sa slagom umjesto
standardne produzene s mlijekom.
ova danasja je bila tako kremasta, tako mekana, njezna, ali
ostra. dvije i po kesice secera, dobar shlag i njih dvije...
i oblici koji su se ocrtavali u kremastoj pjeni.

vrijeme je lijepo. oktobarski sivo. onako
kako volim u jesen.

sutra Beograd i sajam knjige.
nadam se da nece biti kishe, a nekako znam da ce to biti
divna subota!

Dž. je tako sretna i zaljubljena i luda. Malo je i mene
trgnula ta njena nadrogiranost. 

i samo josh cekam da me trgne petak navecer.

Moja Džestini danas puni 18.

Osamnaestogodisnjakinja...
tako velika rijec, a tek pola od 36.

sve njnajnajnajnajbolje joj zeliM,
toliko jako da to jednostavno ne mogu opisati. *

volim kiseo okus limuna.
volim limun.
danas je limun bio sladak i
kiselo je slatkasto nagrizalo moje usne.
taj okus je josh dugo ostao u ustima
i jsoh uvijek ga osjetim.
krishka limuna iz njegove case sada je postala
josh jedan predmet u kutiji s natpisom, koji je napisan
crnim debelim markerom, 'pazljivo prenositi,
lako je lomljivo'.
nije mi se svidjao taj slatkasti okus limuna.
sada mi se ne svidja ta slatkasta uspomena u kutiji.

pidzama s donjim dijelom na sive i golubije plave tufnice
me podsjeca na ekskurziju, mokru kosu opranu
plavim pantenom koju je sushio vjetar u Anzziu,
na prvu noc i pijesk na plazi.

miris pantena u mojoj svjeze opranoj kosi me podsjeca
na ljeto, na miris njene kose i na leptirice.
bilo je tako mnogo leptirica u kosi i u stomaku,
sada kao da su svi pobjegli od jeseni.
a jesen je tako lijepa. pogotovo ovaj suncani
oktobar koji je uslishio moje suncane molbe.
kesteni su mi pobjegli ove jeseni.
ja pocinjem da bjezim.

citam neke stare postove, svoje i vashe (od njih dvije tacnije)
i hvataju me neka nostalgija, tuga i strah.

svaki dan primjetim po jednu sitnicu koja mi je proletila,
a u kojoj sam prije satima, danima uzivala.

valjda je fakat bilo previshe za uciti.

nedostajao mi je staramamin ajvar.
pojela sam dvije krishke s onim proshlogodisnjim.

nedostaje mi miris ispecenih koshpa iz staramamine rerne.

ma nedostaje mi moje pisanje u dnevnik kojeg
vec godinu dana nije bilo.

nisam tuzna i nesretna. sve je taman.
sebicna sam sto se tice limuna.
bojim se da mi okus limuna ne postane
nepodnosljivo gorak jer nekako ne cijenim
onaj slatkasti.

previshe sam zavoljela monotono i sad mi smeta.
zaboravila sam na visoke cijene rutine.
preglupo sam si utuvila u glavu
rijec 'monotono'.
i previshe, zaista, razmisljam.

i onda... i ondaa..
sve dole napisano je palo u vodu,
izgubilo se u vakuumu,
progutala ga crna rupa,
izgubilo se u sarenom liscu,
smijehu i lutanju dvije nanaspavane osobe.

i njene cizmice tako slatko pristaju jesenjem ruhu.

njih dvoje tako slatko pristaju gradu u jesen i onom
peozirno zutom suncu na zalasku.

..sve do sljedece faze nepoznatih uzroka i posljedica.


taman?!

sebicna.
i luda. glupasto luda.
kad je sve onako taman i kako bi trebalo biti,
ona to ne zeli tako, ona ne zna sta zeli,
ona ne zna zasto to ne zeli.
ona zna da su to pogresne misli, ali ne moze im se oduprijeti.
nju to sve sad najednom zivcira, a jezik joj je ponekad brzi
od pameti, pa se boji da ne bude i ovoga puta.
ona odjednom ima osjecaj tjeskobe i zelje za usamljenoscu.
ona nije normalna.
ona uvijek tezi za zamisljeni i za nacrtanim.
kao kad je nasla one skoro pa kao zamisljene cizmice, ona i dalje
traga za onim nacrtanim, zamisljenim.
ona je zaljubljena.
ali ona voli da cjepidlaci.
ona se prvi put susrece sa ovim fazama.
njoj trebaju ona mala plava, ona iz sarajeva, ona Dž,
ona luda i ona i ona... sve njene da donesu razumne zakljucke
mjesto nje.
njoj se i ide i ne ide u Sa za vikend, zbog njenog licemjerstva joj se
ide, samo da ode.ona pravi grimase i ima kiselu facu.
i ona zna da ce se sva rastopiti, ali da ce opet kasnije
izvoditi kisele grimase.
ona sada izvodi bijesne gliste...
ali se ne moze oduprijeti tome.
jedan dio govori da je u pravu (iako taj dio nema pojma u cemu
bi to trebao biti u pravu) a drugi goviri da nije u pravi (iako ni taj
nema pojma u cemu to ne bi trebao biti u pravu).
apsurd.



njaa.

Citav dan pokusavam da vjezbam matematiku.
Nikako ne mogu da se koncentrishem. Cinjenica jeste
da sam je vjezbala jucer i mrvicu prekjucer, ali to je bio
samo uvod u skontavanje zadataka. Danas sam imala
tako leprsavu,veselu,snaznu volju za vjezbanjem, ali u isti mah
koncentracija je pobjegla u juznije krajeve.
Zaljubljena sam u maminu suknju koju sam jutros prisvojila,
i zaljubljena sam u svoje zamisljene cizme koje cu valjda tek
da pronadjem. Mama ih je nacrtala danas i da, bash takve zelim.
Da, mi po pola sata tabirimo sta pishe u tozu od kafe ili crtamo
zamisljene cizme. Dec gud, matematika je bed.
No, poslije ovog posta s casom ledenog caja koji me podsjeca na ljeto
vratit cu se radnom stolu i rasturiti matematiku! Ou jes aj vil!

Nedjelja je bila moj dan pospremanja stvari na svoje mjesto. Mnogo se
bolje osjecam zbog toga i mnogo letim zbog pjesme 'Norwegian wood' od
Beatles-a... i inace mnogo letim, ali tako sporo, tako da.. leprsao
i stvarno hodam po zemlji. Bash onako taman.

I ucim se da ne sjepidlacim previshe oko gluposti o kojima samo
ja mogu cjepidlaciti. Niah, u poredjenju s ovim sto imam i sto dobivam,
te gluposti su taaako manje bitne!

I, uzivam kad kaze ' Eh, ti bi to sad tako.. ' 

da, da, matematika... znam!

''..ali prije nego sta si ti izjavila francusku ljubavnu revoluciju u bijeloj kosulji...''

(L)


kasnije bih i ovdje trebala napisati francusku
ljubavnu revoluciju u bijeloj koshulji!

citav dan sam spremala kucu i brisajuci knjige sam otkrila
zbirku pjesama od jednog amerisckog pjesnika. nisam znala
ni za pjesnika, a ni da imamo knjigu. sad mi je drago
sto sam ja brisala bash tu policu s knjigama. :D

Saturday keeps secrets
that Sunday never could. *

dakle..veceras mi je bilo prelijepo,
predobro i preblesavo. nista posebno,
ali meni s njima i nama kao nama jako dobro. :D

...

Did you think I'd dare
to leave you walking lonesome
into someone else's autumn?!

(pisalo je summer,
ali meni/nama vishe odgovara autumn. ^^
iako mene uhvate neki prenosi, ali onda se presaberem
i skontam i raskezim.)

Konacno, dosla je ona prava septembarsko/oktobarska jesen...
sharena...
blijedo i zlatno zuta...
s plavim,plavim nebom i kestenjem...
i s onim mirisom u zraku i s onom drugacijom nedjeljom...
i budi u meni zelju da vrishtim od srece, te neke jesenje srece
i razdraganosti... :D ou jes!


*

..maloprije sam pricala s najboljom drugaricom iz osnovne.
isako vishe nismo najbolje, iako smo se formirale daleko jedna od druge
i iako si izgleda nismo trebale... ostalo je ono nesto nashe. i
u sljedeci utorak idemo na kafu... eto tako... necemo nikada vishe
biti kao one trinaestogodisnjakinje sto su citale Teen ili one desetogodinsjakinje
sto su kredama pisale po prozoru... ali bit cemo nesto.. teko toliko da svaka
tri mjeseca odemo na kafu. konstatovale smo da smo postale josh gore
budale nego sto smo bile, a stvarno smo bile velike budale i ludache..sto
posebno, sto zajedno... :D i sad nam je prica nekako shashava... :D
nekako drugacija :D dobro, pametne smo mi i sve to stoji i bla,bla bla...
ali opet ostalo je ono nesto sto je sad josh i poraslo :D drago mi je
sto je ona maloprije potvrdila tu moju shashavu stranu i sto nam se neke
navike nisu iskorijenile. da.. znam.. svadajale smo se nenormalno.. i znala je biti jako
ljubomorna... ali ja sada imam svoje ljude.. njih par,a i ona svoje i nismo si vishe potrebne
na onaj nacin na koji smo bile u osnovnoj.. i draze i bolje i ljepse mi je ovako...
da sam je prestala voljeti.. nisam (: jednostavno mi je drago... i jednostavno
neke stvari treba zanemariti... bile su i proshle... nisu se iskorijenile, ali ne mogu
nastetiti tim nekim nashim kafama. :D a vala... sve to iz osnovne i treba da prodje,
sve sto mozemo jeste povremeno otici na kafu s nekim ili citav veliki odmor
provesti s drugaricom iz osnovne pricajuci i dogovarajuci josh jednu kafu.


p.s. volim jucerasnju nedjelju.

Mi cemo slaviti 2009. zajedno.
Nekako mi ovih dana, a veceras posebno, rijec ''zajedno''
pocinje dobivati znacenje. Prije je nisam razumjela.
Ne kazem ni sad da je potpuno razumijem, ali vishe mi nije
tako apstraktna i tako maglovita, sada je... sada je neke zlatno zute
jesenje boje... kao putic u parku prekriven opalim lishcem i kestenjem.
Tehnicki ce nam to biti druga zajednicka Nova godina. Iako ni sama ne znam
s kim cu i kako cu... znam da ce i ona biti tu. Najvjerovatnije je da ce nova godina
biti s razredom jer nam je to kao zadnja Nova godina. Ma sama spoznaja
na to da je ona tu negdje blizu mene prvo jutro u 2009. je magicna.
Sama spoznaja da se u ovoj protekloj godini desilo toliko stvari koje su
na kraju sjele na svoje mjesto i sada samo mijenjaju fotelje i stvaraju si
josh udobniji smjestaj, a ja ne zelim i ne dam im da odu, je takodjer magicna.
Sve se rijesi, prije ili kasnije. Ne kazem da je sada sve savrseno, helouuuu...
ravnoteza (sjecate se onih mojih filozofiranja o ravnotezi?!) e pa, fizika se
josh uvijek mora odgovarati, izlaz (policijski sat) se josh uvijek mora postovati...
itd. itd. :D
btw...naslov je tu tek kao zabiljeska da vec tri dana slusham jednu te istu pjesmu...
a pjesma nekako bash pashe uz ovo i ne vishe tako monotono sivilo i kishu.

( ''..a kroz cipeleee (citaj: staaarke) kishe jesenjeeee...'' ) - iako je ove godine
jesen uranila. Jucer sam zaprepasteno skakala usputno prolazeci kroz mali park.
zasto?! pa trotoar je puuun kestenja (od kojih neki vec stoje na mojoj polici u mojoj
jako urednoj sobi, da, soba mi je konacno tako uredna:D), a tek je kraj septembra...
kisha je vec konstanto tu..a to je epitet novembra. Draga planeto Zemljo, znam da te
mi svaki dan sve vishe i vishe trujemo... ali ne moras s ebash toliko inatiti, zar ne postoji
neki pravilnik o godisnjim dobima?! Da, svako pravilo ima izuzetak, ali ove godine
i tih izuzetaka je toliko, cak i previshe pa se stvaraju neka nova pravila haman. :S

Veceras smo nas 4 konacno izashle zajedno. Da, meni je bilo predobro. Fotoaparat
nisam ispustala iz ruku... hah... ispustam li ga ikad?! :D Srele smo neke svoje ljude,
otisle na rodjendan mom drugu iz razreda... pojavile se dvadeset minuta u kojih
sam se posteno ispricala s drugovima (oni drugovi koje znate oduvijek) iz komshiluka...
nagledala se malo krkanluka proizvedenog od strane mog razreda... ( jbg. ipak ih nekako
volim... i jbg. ipak se nekad osjecam kao totalni autsajder... koji ne zeli postati
insajder :D)

A 'starke' ... pa i to je nekako uravnotezeno na tako sladak nacin i tako se ne bojim da
ce nestati... prije ili kasnije ce to jednostavno prestati... ali sada traje i svakim danom
mi pojasnjava ono 'zajedno' i svakim danom se ono 'kasnije' produzava.

Idem gledati slike od veceras i onda ih naravno staviti na fejsbuk.. ah.. ovisnost never dajs!


http://www.youtube.com/watch?v=GyhcgWm-XcA&feature=related

p.s. prosle godine u isto vrijeme me ova pjesma bacala u neko depresivno raspolozenje,
a sada izaziva onaj neki blazeni kes. (i naravno, veliko hvala mom muzickom guruu...
risko the man! (L)!)

Ne bih da pretjerujem, prepricavam i opisujem,
ali volim  veceras dozivljeni klishe i vecerasnju
kishu...i hladne ruke i neromanticne kapi kishe i
mokre starke... i nekoncentriranost zaledjivanja
trenutka fotoaparatom..i sivi kishobran, da,
sivi kishobran...(koji pri pretvaranju da kisha ne
pada mora biti savrsheno slozen)...
...i dvije budale (koje su bile akteri ovog upravo
neprepricanog).

Kiss me out of the bearded barley
Nightly, beside the green, green grass
Swing, swing, swing the spinning step
You wear those shoes and I will wear that dress.

Oh, kiss me beneath the milky twilight
Lead me out on the moonlit floor
Lift your open hand
Strike up the band and make the fireflies dance
Silver moon's sparkling
So kiss me...

Kiss me down by the broken tree house
Swing me upon its hanging tire
Bring, bring, bring your flowered hat
We'll take the trail marked on your father's map.

( ma pisat cu veceras! )

hajd evo svecano da obecam da cu sutra nekad napisati post,
onaj post sto mi se vec dugo pishe i da, onaj post zbog kojeg se
sturim kad upalim racunar i da, onaj post koji eto nikad ne osvane napisan... :D
usput da obecam (a tehnicki sam to veec davno rekla) da cu sutra eventualno
prekosutra napisati ona dva duga mail-a i poslati ona dva pisma... pa eto
prepisati francuski i krenuti s onim svojim 'ucim crtati svaki dan po sat vremena
uz onu knjigu koju sam kupila ljetos u sarajevu dok je trajao onaj slatki
sajam knjige i dok je M. bila tu'... :D ma joj, sve cu ja to! :D

usput da kazem da mi je na ekskurziji bilo zaista preprepredobro!
losha organizacija, necovjek Asim iz agencije i ostale sitnice koje ustvari
nisu sitnice su ustvari bile nevazne... :D

iii Mr. Starke i ja funkcioniramo poprilicno dobro, lijepo, fino :D i to cu poblize
objasniti u tom 'svecano obecanom' postu... i eto..sturim se svaki put kad vidim
ono plavo pismo kako svijetli na mom debilnom rozom mobitelu kojeg sam
eto i zavoljela zbog tih plavih pisama sto svijetle.

p.s. i obecavam da cu sljedeci put kad budem citala vashe postove..ekšli i ostaviti komentar..nakon sto kliknem na opciju 'komentari' i nakon sto posnem pisati komentar...
ne znam, stvarno ne znam sta se desava sa mojim blog zivotom. haman se nesto desi
poslije tri i kusur godine. HM?!

toliko od osobe mokre kose. (joj kako ovaj panten sa plavom linijom dobro mirishe! konacno
sam nasla svoj sampon.. a nasla sam i svoje sjajilo i eto puder... nekako sam tek sad
nacisto s tim 'najdraza sminka (iako se ne sminkam bash)' sitnicama... :D

*

Uzbudjena sma jako
i eto dugo se ceka ova ekskurzija.
To sto sam ja pomalo nostalgicna i tuzna jer povrtakom s ekskurzije
cemo duboko zakoraciti u cetvrti razred i nema nazad... ne...
jednostavno smo prosli kroz divno vrijeme, a boli cinjenica sto tako
brzo prodjemo. ne leti vrijeme, letimo mi. ali, taj neki osjecaj je valjda normalan.

krecemo veceras u osam.
imam spisak kako napraviti spisak :D i imam sve povadjeno,
samo josh da se spakujem. volim se pakovati, ne, ja volim
praviti liste i spiskove! :D
i volim svoj kofer. (ne, zaista imam tako divan kofer :D)
ne idem bez sveske i olovke (to sam vec pospremila)...
jer jednostavno..nigdje ne idem bez toga.
spisak adresa za razglednice je takodjer pospremljen.
jedva cekam sjediti u nekoj talijanskoj kafanici u rimu
i pisati razglednice. :D (yeah, call me silly dreamer.)

cinjenica kako zaista imam seljake u razredu se sada cini
nevazna, ali jucer sam bila na rubu svojih zivaca.
nije to da su oni kao ljudi loshi, ma naprotiv, volim ih sve...
i nakon tri godine se i naviknes brate dragi, ali u nekim
stvarima... koje bi se trebale rijesiti na civilizovan nacin
ona doza seljastva prevali na svoju stranu.
uglavnom, malo su nas i pokrali i svi su se svadjali i prepirali,
razredna pokazuje osobine koje eto pa i nisu bash dobre,
jot odjeljenje niko i ne gotivi... ali... bash sve to mi daje neke razloge
da milion i jedan posto budem sigurna da ce nam biti predobro! :D
cak mislim da nece biti ni onih najavljenih pljuskova! (dobro,
sad vec malo previshe entuzijasticno pretjerujem :D)

i imam njih tri s kojima jedva cekam provesti tih osam dana,
s kojima jedva cekam josh jednu uspomenu za zauvijek...
iako s ove dvije nisam u razredu (sto je tako nebitno... :D).

sad vidim sta je to. to je kad nekoga zaista zavolish i kad ti neko mnogo znaci
i kad ti s tim nekim u planu nije samo ova ekskurzija nego josh mnogo drugih
zivotnih puteva...sto od tacke a do tacke b i sto onih koji se ne prelaze fizicki.

i jedva cekam risku svom poslati razglednicu i kupiti magnet. !!!
i jedva cekam onoj mojoj maloj plavoj poslati razglednicu... i jedva cekam nas...
opet...u zimu. ou yeah baybe!

*

izludjuju me mama i brat.
evo, upravo sad.
kao da ja nikad eto nisam putovala,
kao da je njihova ekskurzija, a ne moja!
uzivam u pravljenju spiskova i lista, inace...
danas, s njima, pa i ne bash!

''..jel se ti to nesto sad ljutis na mene?! "

ja, s wtf facom: '' ne, uopste :S! ''

ali naravno, jutros sve odlucju mjesto mene
pa i cinjenicu da sam ja ljuta!
a kada nesto kazem... ''jao,sta se deresh!'' ( a ja se ne derem! )

grum,dum,bima,bas,krah,khm,krhhhhhhhhhhhhh!

dum,dum,dum! khm.

Nisam josh kako treba ni krenula u 4. razred, a vec se brinem o martovskom roku
za upis na Visoku skolu dizajna; vizuelne komunikacije...
i totalno sam odusevljena ovim : http://www.vsd.si/vizualne_komunikacije.php

ah. drzim si fige... da me ne prodje sva ta silna euforija...

pridobili su me ovim pitanjima:
"Si kreativen in si želiš spoznati nove poklice na področju oblikovanja?
Nimaš še jasnih poklicnih poti a želiš izražati svoje kreativne zamisli?"

i zzzzip! dosta, necu vishe o tome..da se ne ureknem. :D

Ona: Ee, ima HP koncert u Ljubljani, idemo, ne?! :P
On: Ma jasta, ccc, kakvo je to pitanje?!
Ona: Da,da. Hocemo mojim mini kuperom ili tvojim helikopterom?? :D:D
On: Bitno je samo da smo zajedno (:
Ona: awwwwwww! :D

ja volim, VOLIM, svoju staramamu! (baku,nenu,majku..)

i mamu, moju superzenu, mnogo!

I like the line between your belly and your thighs,
the smell of your hair,
the sparkle in your eyes...

mojim prstima se ne tipka.
prvi septembar na izmaku,
sebe kao maturanta ne mogu da prepoznam u ogledalu,
a jesam upravo to, cetvrti razred. s knedlom u grlu, sto zbog
kraja raspusta, sto zbog te zadnje godine, sam usla u skolu.
josh uvijek nisam skupila hrabrosti za onu tako,tako banalnu
sitnicu...nevjerovatno je koliko sam kukavica i josh je
nevjerovatnije koliko sam glupa i ne mogu da shvatim da je to normalno!
u cetvrtak mi je krajnji rok! :D a zelim to jer, pa... jer mi je lijepo.

uzasno mnogo razmisljam o svemu, o zivotu, o ekskurziji,
o meni kao maturantu, o ljudima, prijateljima... ma joj...
joj,joj i joj...kako bih voljela da postoji neki svemirski fotoaparat
za svaku osobu posebno i koji prati citav nash zivot i biljezi sve
nashe trenutke i kasnije nas pusta da ih pregledamo.
sada, sada i samo sada je bitno! zivjeti sada... ali, ovo
sada tako brzo prolazi.

no, s osmijehom na licu suocimo se s josh jednim septembrom...
s josh jednom skolskom godinom i s josh milion stvari
koje ce tek doci. sretno nam svima sa svime!

cudno, jednostavno mi je sve iz jednog ugla cudno...
ali to je sada...

WE said forever.
...And ever.

pishem post veceras.
toliko je postova nastalo u mojoj glavi da se bojim da
necu sve uspjeti pohvatati...ah...ma...svejedno.

[ - Hysterical Realm -: trebash napisati post veceras
  - Hysterical Realm -: smijuci se sama sabi kako si debilna kad panicis zbog gluposti
  - Hysterical Realm -: to je tema za referat, covjece ] -sto ti je rec' sestra!


...who knew?! -zaista.


[ My darling
  My darling
  Who knew
  My darling
  I miss you
  My darling
  Who knew
  Who knew... ]*

Danas na kafi, prije nego sto cu opet u Sarajevo, mi drugarica
rece kako me vidjela na slici uz clanak u Dnevnom Avazu o koncertu Bajage i Instruktora.
Maloprije, nakon sto sam usla u kucu, tetkinu kucu dodushe, gdje su me
docekali grandparentsi (kako ih samo volim!) i staramamin satarash sa
fashiranim sniclama..otishla sam potraziti stari avaz i pronasla sam se! :D
aw! :D znaci mi to puno jer,hm,koliko?!,oko sedam godina cekam na taj koncert.
Sada jedva cekam njihov sljedeci koncert, a na koncertu u srijedu
sam citavo vrijeme bila u potpunom transu odmah do bine u redu sa ostalim
frikovima koji su sve pjesme znali napamet. Ustvari, onaj jedan nije pa sam mu ja
uskocila u pomoc. :D A da ne spominjem kako je Sister bila tu kraj mene (moze li
ljepse,bolje i magicnije?!) i da ne spominjem sms od moje M. koji mi je stigao
odmah na pocetku koncerta i da ne spominjem kako se ona moja Dž. obradovala
kad sam je u tri nazvala da cuje svoju pjesmu. Magicna noc. Zaista.
Josh magicnijom je cini cinjenica da je moja mama prije 25 godina slushala
i pjevala iste pjesme. Bajaga - vremenski stroj :D.
I nedostaje mi moja Mala Plava i miris njene kose tu kraj mene.
Heeja. (:
Jedva cekam skolu samo zbog toga da konacno budem u Tuzli, da konacno
nastavim zivjeti u Tuzli. Mada, kod nas je sve ionako nekako ludo uvijek bilo, i
uvijek je tu bio neko koga bi svi morali slushati. Ne preuvelicavam. Ozbiljno.
Josh jedna sitnica,za koju ne znam ni sikiram li se vishe i za koju me strah,
da sutra dobro prodje i past ce mi veliki sivi kamen sa srca i sve ce odmah
postati josh suncanije i sarenije.
A jucer kad sam isla gledati kad je upis, uhvatila me tolika tuga jer mi je to
tehnicki sad zadnji upis... :/ Heeeja.

Blog otvoren: 15/12/2006 (prije 619 dana)

...jednostavno mi se vishe i ne isplati ne pisati, upravo zbog tih 619 dana,
i kad su postovi mogli nastajati tih toliko dana, kad sam mogla pisati i
brisati ih, satima provoditi vrijeme birajuci pravu sliku za logo,
kad me jedan prijatelj zvao samo blogerica, kad sam pisala iskljucivo
radi sebe, kad sam upoznala tolike ljude, kad sam si osigurala
siguran putic upoznavanja sebe, kad citava godina dana stane u tih
par virtualnih stranica, kad sam mogla izbrisati one silne postove...
i kad sam dosla do toga da mi blog ne nedostaje, ali kad mi neki
unutarnji poriv ne da nestati i kada zaista zelim pisati, ali i ne zapostavljati
svoje sveske... pa mogu ja pisati josh...

toliko je toga i toliko ce toga josh biti. godina dana brzo prodje i kad je onda
zelite  pretabiriti da vidite gdje ste i sta ste, ne treba vam ni pet minuta za to.
ja sam u nekim cudnim zanosima razmisljanja i zakljucivanja, pa kao da je jucer
bio marchelo u tuzli i kao da sam se jucer slikala s njim, a vidi sad ce vec opet doci.
josh jedan septembar, josh jedan pocetak. bojim se. cega?! ne znam. bojim se
onoga sto bude i prodje, bojim se toga sto ne mogu zauvijek imati sedamnaest godina
i bojim se jer bi drugacije bilo naopakao. valjda je bit svega biti svjestan sadasnjosti
i zivjeti je, sakupljati odsjecke sa koncerata, zaledjivati trenutke fotoaparatom
i biljeziti to negdje, bilo gdje..(ne samo u srcu)..i jednog dana jednostavno nemati
vishe sedamnaest godina, a biti zadovoljan onime sto je iza tebe i biti sretan zbog
onoga sto dolazi. samo jedan detalj, jedan mali detalj u zivotu moze sve dovesti naopacke,
a da mi nismo ni svjesni kako vrijeme i ljudi prolaze.

(Cecilia Ahern - Na kraju duge; procitati! prilicno lagan i jednostavan ljetni roman
koji se moze procitati u jednom danu, ali koji vas nagna da razmisljate o prolaznosti
josh dugo, dugo poslije. naime, zivoti likova su prikazani kroz njihova pisma,
mail-ove i kopije online razgovora... tako uvjerljivo i stvarno da se zapitam 'pa hocu
li i ja ovako?!'..fazon jeste sto to sve jeste tako od samog rodjenja... :D i bla bla bla :D)

a da ne govorim koliko je tu nekih novih desavanja i rutina, ali ja sam kukavica
pa necu pisati o tome jer bi to znacilo da postajem svjesna toga.

i sredila sam sve foldere na racunaru, oblijepila zid fotografijama tako da mi
svaki trenutak ponovo zazivi kada pogledam u njega,kupila flomastere (mirishljave),
par svesaka, gumice.. (psihicki se pripremam za septembar :D svejedno to su neke
sitnice koje ja uvijek moram odraditi). pozeljela sam mamu i brata koje
ovog raspusta nisam vidjela posteno. pozeljela sam nashe mirne raspuste..ovaj raspust
je jednostavno ispao iz nashih klishe raspusta, ja se ne zalim, iza mene je predivan august,
a i naucila sam kuhati si sama, ali ne i ukljuciti vesh mashinu :D..i mozda bih,da mogu birati,
izabrala opet sve isto jer je tako lijepo prezivjeti i prevazici nesto i ,iako s ogorcenjem
na cudan raspust, ipak biti zadovoljan.

..I could stay awake just to hear you breathing,
Watch you smile while you are sleeping,
While you're far away and dreaming.
I could spend my life in this sweet surrender,
I could stay lost in this moment forever
Where every moment spent with you is a moment I treasure...

Sister i ja samo zajedno vec 4 dana.

UzivaN i divno mi je.

Brojim zvijezde padalice svaku noc...a nebo navecer je kao neki

tamnoplavi kolac sa secerom u prahu.

I kazu da meni nikad nije zima i da mi more nije hladno...

pa i ne moze mi biti zima kad je ona tu kraj mene.

Da je citiram: 'Ako ovo nije srica onda ne znan sta je...'

-potvrdjujem to.

I smokve su predobre!

I jedva cekam da je upoznam sa ove svoje dvije...sto ih mijesa, a i te

dvije saN pozelila. Da, da, da!

A pozelila saN i Starke, a na tu cinjenicu se josh uvijek navikavam...i ovdje me

stalno nesto zapitkuju, a meni smijesno, uzasno smijesno!... :D

I moraN priznati da sam se skroz nekako odmorila i da sam neke

stvari bash fino poslozila i skontala. (: (samo da ih ne zaboravim.)

Svaki dan slushamo Bajagu, pripremam je za koncert... (:

..jer ti nosish to, bademe i so i u oku zrake sunca...

i ti oterash sve hladne talase da ne dodju do mog srca... *

Idem sada...uzivati u odsjaju zalaska sunca i onda u zvijezdama i u nama.

( zvijezde znaju.)*

...ja jos sanjam zemlje daleke. *

Boze,
prosvijetli me, molim Te!








p.s. i ako moze malo pomoci za onaj dio kad se ne razmislja previshe
        i ne analizira...eto tako...malo... barem danas.







p.p.s. a jelde ja to moram sama?! znam, kontam. okej je... ali eto de ipak...

a boze dragi sto godina dana brzo prodje...
to vrijeme mi nikada nece biti jasno!
a ustvari..i nije prosla brzo koliko je toga
proslo kroz nju.
josh dvije sedmice i sister i ja cemo opet
biti zajedno. da napunimo baterije
za josh jednu godinu i da,naravno,sto vishe
cekamo da prodje godina dana... :D
ah..toliko se toga desi...
cudna sam ovih dana i samo razmisljam o
zivotu i raskrsnicama i skretanjima i ljudima na putu
i snovima...
raspust-skoro pri kraju.
drzim se augusta i nadam se da ce mi bar august ispasti kako treba.
znam da ce nama dvjema biti predivno. preprepredivno!
valovi-cuvajte se! tuzlanske klupe-cuvajte se! :D

toliko. zbrzala sam post. ne da mi se nesto puno pisati.
sutra cu konacno kuci i konacno cu biti sa svojim ljudima... *

' dos semanas :D '

I svjetla na brdu preko puta balkona sijaju drugacije.
Neka gore, a neka ne.
Poredana nekim cudnim redoslijedom. Vjerovatno to jedino ja
veceras primjetim.
Kao da mi nesto govore, a sute. Tiho, tishe
se udvaraju unutarnjoj meni, smiruju je i tjeshe.
Ova ja nije svijesna.
Do prije par sati mogla je dzati predavanja o zivotu i smrti.
Sada je prazna.I glupa.
I zvijezde kao da su ustedjele na sjaju. Ovo sto vidim i jesu one
koje su prestale postojati i koje vidim tek... kasnije.
Uvjeravam se u to da su prave zvijezde ustvari na Zemlji i da kada se presele
Gore ja zasluzujem vidjeti ih opet... kasnije.
A ove... stede na sjaju zbog njega. Znam.
Praznoj meni je lakse tako. I znam da on,
iako izgleda plavo i izmuceno, putuje u medjusvijetu blazenstva...
dok ga vile onog drugog svijeta vode sebi.

I znala sam to jucer. Shvatala to prekjucer.

...Sada,sada... djeluje nestvarno.



'..To nisu suze..to su zvijezde...'